Srela sam te sasvim slučajno… sjećam se, kiša je padala, a ja sam, kao i obično, krenula šetnjom da prikratim dan… stajao si, nekako izgubljen ispod kestena u parku, mislila sam, ma čeka nekog, samo ću proći … ali nešto me privuklo tebi, zastala sam, podigao si glavu, a tvoje divne zelene oči prodrle su ravno do moje duše… izustila sam riječi neke, ne znam kako si ih razumio, meni zvučale nisu suvislo… primakao si se i tiho mi odgovorio, čekam sreću, ovde mi rekoše da ću je naći… gledala sam te dugo, ni sama ne znam koliko i vjerovala nisam da poput mene postoji netko tko u sudbinu vjeruje… pozdravila sam te, poželjela ti svu sreću, okrenula se i otišla, ne vjerujući da ikada više tebe vidjet ću… a onda su prolazili dani, sedmice, mjeseci, mi smo se stalno sretali u neobičnoj ljudskoj rijeci i onda došao je taj dan… opet je kiša padala, opet sam u šetnju krenula i ti si opet stajao ispod istog kestena…. prilazila sam ti polako, a ti si me gledao nestrpljivo, kao da smo imali susret dogovoreno … na korak do tebe opet si me pogledao tim svojim zelenim pogledom i tiho rekao: -srećo, nađoh te… zbunjena zastadoh, bez glasa ostadoh, šta da ti kažem, ne znadoh… prišao si mi, nježno me za ruke primio i ponovio: -srećo, nađoh te, sve ove godine tu si prolaziš pokraj mene, al’ do onog kišnog dana svjestan bio nisam, da si ti sreća namjenjena meni … još uvijek ne vjerujem, a tako smo dugo zajedno, da jedan kišni dan našoj sreći bio je presudan… od tada, kišu volim još više, jer od onda znam za koga moja duša diše…
@utor: Dušica U. M.