SJEĆANJA JEDNOG STARCA

Pala je noć, mjesec sramežljivo iza grana jorgovana izviruje, namiguje dok tišinu povjetarac miluje…Kroz tihu noć, ulicom prolazi starac, tužna lica, naborana srca, nešto sebi zbori u bradu… Dok rukom drhtavom na štap se oslanja, zastaje, podiže glavu, pa mjesecu tiho veli: “Sjećaš li se, starčiću moj, kada ovdje došla je na naš prvi spoj, sjećaš li se lica njenog rumenog, pogleda vedrog, nemirnog, sjećaš li se kako smo se voljeli, jedno za drugo živjeli, dok nas ne rastaviše oni što nikad voljeti ne znaše?”. Kao odgovor na stračevo pitanje, mjesec namignu, jer još žive uspomene u njegovom sjećanju… Starac suzu sa lica obrisa i krenu niz ulicu tužna, umorna koraka, kao da želi vječno da na tom mjestu ostane, kao da se nada da draga će doći kada zora svane.. Polako odlazi starac, a mjesec, njegov vjerni drug, prati ga i čuva od izblijedelih uspomena. Noć polako nestaje, zora budi se mjesec je sakrio svoje lice, a ulicom prolaze neke nove curice…