Ponoć je odavno prošla... Ne spavam...neće san na oči... A znaš li šta radim?... Sjedim... u polutami svoje sobe sjedim nasred kreveta, pogledom pratim igru zvjezdanog neba i mjeseca i zamišljam nas... Opet se sjene igraju sa mnom vraćaju me kroz vrijeme gdje postojali smo samo mi... Na onoj staroj klupi, ispod kestena ostali su poljupci u zraku i zagrljaji prazni što zrakom lebde... još nas traže, još nas trebaju, a ja sama, praznih ruku, izgubljenih poljubaca razmišljam gdje li si ti sada imaš li bar ti ono što smo imali zajedno nekada... Imaš li ljubav kakvu smo sanjali, željeli ili i ti u noćima dugim zamišljaš poljupce i zagrljaje na staroj klupi, ispod kestena... Ponoć je odavno prošla... i zora evo već sviće... nada se sa danom novim vraća da opet držat ćeš me u zagljaju svom kao nekada...
@utor: Dušica U. M.