Kiša pada evo već peti dan, kao da pokušava isprati tugu duše moje, a tuga postaje sve veća... Prazne ruke, prazna duša, daleko je moja sreća, ne može ovu tugu da otjera ni oluja najveća... Kiša pada i sa neba i iz oka mog, duša se guši pod vodom tom, snage nema više da se bori jer daleko si ti, ti koji si svu radost i sreću odnio sa sobom, pa mi je sve nedostižno postalo, tuga mi jedini drug, srce se u led pretvorilo...
@utor: Dušica U. M.