„Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna Predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dio Vazmenog otajstva zajedno s križem.“ (Katekizam Katoličke Crkve 638)
Danas u cijelom svijetu, vjernici Katoličke Crkve, slave Uskrs. Pokušati ću malo približiti sam taj pojam Uskrsa, jer da bismo zaista nešto slavili, moramo prvo to razumjeti. Iskreno razumjevanje mijenja srce, i preoblikuje ga u ono što slavimo danas – u Isusa. Odnosno, polako mijenja moje/tvoje srce te ono postaje nalik Isusovom Srcu, a to je sama bit naše vjere.
Mnogi će i danas za blagdan Uskrsa koristiti pojam Pasha. Aramejski pasha, hebrejski pesah znači skakati ili prolaziti. Kontekst toga prolaska povezan je s izlaskom Izraelaca iz egipatskog ropstva i početkom njihova puta prema Obećanoj zemlji. Za vrijeme pashalne službe, židovi mole: „Iz ropstva smo dovedeni u slobodu, iz žalosti u radost, iz žalovanja u gošćenje, iz tame u svjetlo, iz sužanjstva u otkupljenje.“ I Isus, kao židov, slavio je Pashu sa svojim učenicima.
Vazam je stari hrvatski naziv za Pashu. S obzirom da je Pasha prijelaz, tako je i Vazam pojam koji uključuje više od samog Uskrsa. To znači Isusovu muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i poslanje Duha Svetoga. Zbog toga se i dani na kraju Velikog tjedna nazivaju Vazmenim trodnevljem (četvrtak, petak, subota), a vrijeme od Uskrsa do Pedesetnice Vazmeno vrijeme.
Uskrs je jedan događaj u kontekstu Vazmenoga otajstva, događaj Isusovog prijelaza iz smrti u život.
Evanđelja nam pokazuju učenike potištenima i prestrašenima, jer nisu povjerovali pobožnim ženama kad su se vratile s groba… Čak i suočeni sa zbiljom uskrslog Isusa učenici još sumnjaju, toliko im se to čini nemogućim: oni misle da vide duha… (Katekizam Katoličke Crkve 663). Sve ovo nam govori da Isusovi učenici su prolazili sve ono šta mi i danas prolazimo – strah, nerazumjevanje, nepovjerenje, sumnje. Njihova promjena vjere očitovala se samo u jednome – susretu sa Uskrslim Isusom. Taj susret mijenja njihovo shvaćanje uskrsnuća, tada oni zaista povjeruju, ne samo da je ono moguće, nego da se zaista i dogodilo.
„Možda smo Kristu ostali vjerni pod križem, ali bez snage odlaska na njegov prazni grob. Vjera se ne očituje u ‘sigurnosti križa’, gdje se osjećamo zaštićeni uvjerenjem o vrijednosti trpljenja. Vjera se ogleda u hodu za Gospodinom koga ne vidimo. Ta nesigurnost hoda i nejasnost gledanja unose u svijet više nade i svjetla negoli ‘sigurno’ ostajanje pod križem.“ I nastavlja „ kako vjernički život nije samo prolazan, nego prijelazan.“ (Liturgičar dr. Ante Crnčević)
I upravo je najvažnije da ovaj naš život učinimo da bude – prijelazan. Zajedno s Isusom, da prođemo tu našu „pashu“, sve etape trpljenja i križa, ali da tamo ne ostanemo „negdje na križu“, već se podignemo i krenemo za Gospodinom u nepoznato. Vjera u Isusovo, pa i vlastito uskrsnuće sastoji se ne u ostajanju u vlastitoj sigurnosti, već imati povjerenja u Gospodina, kroz nesigurne i nepoznate etape našega života. Samo to povjerenje u Isusa, jest zapravo KAMEN koji treba biti maknut s našega groba da bismo krenuli prema Obećanoj zemlji, odnosno vlastitom uskrsnuću.
Grob nije kraj. Tama nema zadnju riječ. Ni smrt. Jer je smrt pobijeđena sa današnjim danom. Isus Krist svojim Uskrsnućem, pobijedio je svaku tamu i svako zlo u svijetu, i u našim životima.
Sada, samo Mu trebamo otvoriti svoje srce i dopustiti da u nama ostvari Svoju uskrsnu pobjedu. Alleluja!
Sretan i blagoslovljen Uskrs svima,
Kerin Šafarić
AKO VAM SE SVIDIO NAŠ PORTAL – Podržite nas donacijom za kavu 
