Badnjak – U tišini rođenja

Danas je Badnjak. Dan kada se svijet drhti između tame i svjetla, kada hladnoća udara na vrata naših misli, a srce osjeća i tjeskobu i nadu istovremeno. Marija drži u naručju novorođenog Isusa, a Josip stoji kraj nje, u tišini koja nosi strah, odgovornost i beskrajnu ljubav. Oni znaju što znači biti ranjiv – znaju što znači čekati čudo usred nevolje.

U toj štalici, među slamom i mirisom zemlje, rađa se plamen koji ne gori samo za njih. Taj plamen ulazi u naše vlastite sjene, u naše bolove koje skrivamo i rane koje nitko ne vidi. Badnjak je dan kada se tuga i svjetlo susreću; kada strah postaje prostor za vjeru, a nemoć postaje mjesto za nadu.

Isus je rođen u tišini, u poniznosti, među onima koji nisu imali ništa – i ipak, u toj tišini, rodila se sveobuhvatna ljubav. Marija osjeća svaki trzaj života koji nosi, svaki nemir svijeta, i u svom strahu šapće vjeru. Josip čuva i čuva – svoje srce, svoju snagu, svoju molitvu – jer zna da ono što je najdragocjenije dolazi kroz nemoć, kroz boli, kroz nesigurnost.

Badnjak nas uči da je Božje svjetlo često rođeno u tami koju ne možemo kontrolirati. Da ljubav ulazi kroz pukotine naših slomljenih trenutaka. Da mir dolazi kada prihvatimo težinu svijeta, i kroz njega osjetimo dodir nevidljivog.

Danas, dok drhtimo u svojim domovima, među vlastitim sjenama, sjetimo se štalice. Sjetimo se Marije, Josipa, i novorođenog djeteta koje je nosilo cijelu nadu svijeta u svom malom srcu. Badnjak je trenutak da i mi uđemo u tu tišinu, da predamo svoje rane, svoje strahove, svoje boli, i dopustimo da nas svjetlo, rođeno u poniznosti, obasja i izmijeni.

Jer Badnjak nije samo dan – to je obećanje: čak i kada je sve izgubljeno, svjetlo dolazi. I ono ostaje.