NA MALOJ SCENI INK-a PREDSTAVLJEN PRODUKT ISTRAŽIVAČKO-UMJETNIČKOG KREATIVNOG LABORATORIJA
Premijera audio vizualnog performansa „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ održana je u jučer navečer pred punim gledalištem na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula. Projekt u izvedbi višestruko nagrađivanih glazbenika, skladatelja i performera Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza, antropologa i etnologa Andree Matoševića, te multimedijalnih umjetnika Miodraga Gladovića, Davora Sanvincentija i Michelea Sambinija, koji su i autori performansa, publika je nagradila ovacijama, a važnu ulogu u ovoj dojmljivoj izvedbi imao je i ton majstor Hrvoje Pelicarić.
Audio vizualni performans „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ nastao je kao rezultat istraživačko-umjetničkog kreativnog živućeg laboratorija projekta SOCRAT, sufinanciranog putem Programa Interreg VIA Italija- Hrvatska 2021.- 2027. godine. Performans promišlja kompozicije kolektiviteta rada putem suvremene glazbene, zvučne i vizualne te narativne reinterpretacije načina na koje je kolektivni rad u tekstilnoj industriji, brodogradilištima i kamenolomima posredovan široj javnosti kroz drugu polovicu 20. stoljeća, odnosno u razdoblju socijalističkog društvenog uređenja.
Arhivski filmski materijal u ovoj ekspresivnoj umjetničkoj izvedbi postaje i materijal u koji autori interveniraju različitim filmskim postupcima, ali i glavna scenografija performansa u kojem braća Sinkauz izvode moćnu eksperimentalnu glazbu uživo, a glasom i instrumentalnom izvedbom to čini talijanski umjetnik snažne autorske energije Michele Sambini. Ulogu naratora na sceni ima Andrea Matošević. Upravo na narativnoj razini performans temu kolektiviteta rada iz vremena ne tako davne prošlosti „čita“ kroz prizmu današnjeg vremena. Pri tome je prisutna suptilna igra između povijesnih činjenica i ironijskog i metaforičkog promišljanja kolektiviteta rada u prošlosti sučeljenog s poimanjem rada danas, a poseban naglasak je stavljen na poziciju žene radnice.
Polazište performansa, kao i središnji lik oko kojeg autori grade svoju reinterpretaciju kompozicije kolektiviteta rada je lik dvadesetdvogodišnje tekstilne radnice Smilje Glavaš, glavne junakinje dokumentarca “Od 3 do 22” Kreše Golika iz 1966. snimljenog u maniri nijemog filma. Naslov filma odnosi se na razdoblje dana koje Smilja – majka, supruga i radnica zagrebačke tvornice „Jedinstvo“ – provodi budna kako bi stigla obaviti sve svoje obaveze. Golikov film pripada u red najboljih dokumentarnih filmova jugoslavenskog “crnog vala”, a osvojio je nagradu međunarodnog žirija kritičara FIPRESCI na prestižnom festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu. Upravo kroz ovaj Golikov „emocionalno precizan feministički osviješten portret jedne radnice i žene čiju egzistenciju zaglušuje buka strojeva i opominjući zvuk budilice“ multimedijalni umjetnički projekt „Ho ruk! Hop Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ usmjerava priču, posebice u njenoj narativnoj ravni na poziciju radnika/ice, kao i razumijevanje i etiketiranje rada danas. Ritam, odnosno kako na jednom mjestu ističu autori, „srce i krvotok“ rada ovdje dobiva svoje obličje. Ono je istodobno i nijemo i glasno. A, „Ho ruk! Hop Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ zagledan je i u nove (turističke) slike oko kojih se oblikuje rad, njegov ritam i vrijeme danas.
„Ho ruk! Hop Jan! Kompozicije kolektiviteta rada! je, kako ističu njegovi autori, istraživačko-umjetnički projekt. „Njegov temelj čine zvuk i dokumentarni film koji su u ovom projektu shvaćeni kao značajan izvor, odnosno svjedočanstvo temeljnih uvjeta suradnje, koordinacije i dovršetka kompleksnih i – u različitom rasponu – hazardnih radnih zadataka koji se kreću od izbijanja drvenih klinova saonica koji su brodove u brodogradilištima držali na navozu prije samoga posebno rizičnoga kliženja u more po saoniku – porinuća, preko koordiniranoga i ritmičnoga rada berača kamena čiji je kolektivitet sam uvjet za uspješan cjelokupan proces dobavljanja nekoliko tona teških kamenih blokova do omladinskih radnih akcija u kojima su omladinci učili o temeljima koordiniranoga manualnoga i zajedničkoga rada.
Temeljno i objedinjujuće obilježje ovih radnih i proizvodnih sektora ili njihovih segmenata upravo je brigadna organizacija radnih zadataka kao i upečatljiva ritmična zvučna artikulacija koja istovremeno obilježava, ali i koordinira rad. Značaj kolektivnoga i visoko koordiniranoga rada pojedinaca smještenih u isto vrijeme na isto mjesto, temelj je moderniteta društava građenog kroz XX. stoljeće. Njegov je značaj tim naglašeniji budući da suvremena i tekuća post-fordistička kultura privilegira posvemašnju individualizaciju i izmještanje iz zajedničkog mjesta obavljanja radnih zadataka. Utoliko zvučni epitom kolektiviteta koji u ovom projektu predlažemo – Ho-Ruk! Hop-Jan! – postaje metaforom iskustva zajedništva zajednice. Činjenica da se radi o zvučno-melodičnom fenomenu od izrazite je važnosti za ovaj projekt upravo jer je zvuk rada i industrije – unatoč infrastrukturnim podsjetnicima na njezinu okrnjenu prisutnost – prvi nestao iz brojnih mjesta obilježenih tim sektorom“, istaknuli su autori uz rad na performansu „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“, te naglasili da se ovo djelo, a koje je nastalo u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom i Filmskim centrom Sarajevo, nastavlja na prethodne umjetničke performanse „Sicomat“ i „Propulzor“
AKO VAM SE SVIDIO NAŠ PORTAL – Podržite nas donacijom za kavu 🙂
