Ovogodišnje izdanje Dana mladog maslinovog ulja odvilo se pod novim imenom ISTRAVIRGIN, na novoj lokaciji – u prostorima stare škole koja odiše tradicijom i naglašava kako se upravo u Vodnjanu generacijama njeguje uzgoj maslina.
I to je bio pun pogodak.
Lokacija koja odiše prošlošću ugostila je vrijedne vodnjanske i istarske maslinare, koji svojim rezultatima zaslužuju svu pažnju ovog svijeta, koja je mnogim vodnjancima i vodnjankama probudila sjećanja i toplo dočekala svakog posjetitelja. Lokacija koja je sama po sebi tako posložena da u ni jednom trenutku nemate osjećaj gužve, prevelikog broja ljudi koji bi vam kvario doživljaj.
Festival mladog maslinovog ulja ponudio je sve što jedan festival treba ponuditi posjetitelju, izložbeni prostori bili su brižljivo uređeni, dekoracije su bile fantastične, nudili su se vrhunski proizvodi … šator pod kojim su vrhunski kuhari kuhali za posjetitelje standardno uredan, što ne čudi jer su u organizaciji uglavnom sudjelovali ljudi koji već 16 godina organiziraju tu manifestaciju.
Ako pogledamo kroz prizmu bivših festivala, 15. Dani mladog maslinovog ulja organizacijski i sadržajno visoko su dignuli letvicu i falilo je tu organiziranosti i profesionalizma, izostao je zabavni segment – baš onaj kojeg posjetitelj najviše traži, ponuda je uglavnom bila orijentirana na stručnu prezentaciju vodnjanskih maslinovih ulja, što nikako nije promašaj, ali nažalost ne i posjetitelju dovoljno. Masterclassovi i stručna predavanja ma koliko bili zanimljivi i poučni, ukoliko nisu organizirani po unaprijed utvrđenoj satnici kod sudionika izazivaju ogorčenost i inferiornost i samim time ne ostvaruju svoj cilj.
Animacija posjetitelja svedena je na minimum i uglavnom su se dijelile one osnovne informacije, izostale su nagradne igre, kvizovi i ostali sadržaji koji potiču posjetitelje na potrošnju.
Nažalost, ne toliko bitno, ali ne i nevažno, moramo komentirati i ono što je nezahvalno komentirati, a to je opravdanost investicije.
Stara je škola odabrana kako bi se izbjegao dosadašnji enormni iznos najma šatora, no pitanje je da li su troškovi opremanja stare škole kao izložbenog prostora bili isplativiji. Da li je vrijedilo nanovo instalirati kilometre i kilometre kablova u novu privremenu električnu mrežu, nanovo podignuti vodovodnu i odvodnu mrežu, ostakliti sve prozore, koji su naposljetku bili skriveni dekoracijama štandova … izvršiti još niz velikih radova kako bi prostor mogao prihvatiti izlagače i posjetitelje. Moramo li se bojati računa za grijanje tolikog prostora električnim radijatorima, svjesni energetske krize u kojoj se svijet nalazi. Da li se sve to isplatilo, obzirom da nekretnina još uvijek nije u našem vlasništvu.
Vrijeme će pokazati.
