Pjesnici su srce i duša društva koje nas okružuje. Unatoč stravičnim okolnostima u kojem možemo kao društvo živjeti, pjesnici nas vraćaju onome bitnome, iskonskome, našoj nutrini, i da je ona vječna. Duša je vječna, samim našim postojanjem, i to nastavlja biti kroz cijelu vječnost.
To nas je Ingrid naučila, i sinoć podsjetila da – zauvijek jesmo.
U prostorijama vodnjanske knjižnice, okupili smo se svi mi, ljubitelji poezije, te bliski ljudi koji su Ingrid iznimno voljeli, kao ženu, majku, kćer. Naravno, i svi oni koji su pripadali pjesničkom krugu vodnjanskih pjesnikinja koje su se nekada okupljale pod literarnom udrugom “Cvitak”, kao i svi oni uvijek iznova željni pisane riječi.
Moderatorica susreta bila je Vanesa Begić, uz sudjelovanje književnica Slavice Lončarić i Živke Kancijanić. Osim njih, i mnogi drugi dali su svoj pečat kako bi ova književna večer zauvijek svima nama ostala u sjećanju.
Kao što nas je moderatorica podsjetila, poezija čisti dušu, služi za poniranje u naše dubine, te ima katarzičnu i terapeutsku funkciju. Zahvali smo Ingrid za dar riječi cijelome Vodnjanu, posebno nama koji smo je poznavali. Iako nje nema više s nama, ona je zauvijek s nama upravo po riječi koje nam je ostavila.
Zato ću Vas ostavila sa pjesmom, koja je na mene ostavila najviše utjecaja.
NEMA ME
A šta da radim?
Tako lomljiva, napola sretna, napola nesretna,
u tom životu tajni, slatkih laži, nesigurnosti u
odbijanju. A možda me i nema. Nema tragova
mene u tebi. Nema me.
Ja sam sve umislila. Ja sam tako dobro lagala sebi.
(Ingrid Krušić Maretić, zbirka pjesama “INGRID druga polovica”)
Riječ je istina, o nama samima, svijetu, Bogu. Pjesnik je taj koji nam nosi tu istinu, ponekada bolnu, ali uvijek sa snagom ozdravljenja ukoliko dopustimo sami sebi sići u najdublje naše dubine.
Svima nama, kao i sebi, želim to buđenje istine. Ingrid iz vječnosti nas o tome najbolje poučava.
Hvala ti!
Tekst i foto: Kerin Šafarić
AKO VAM SE SVIDIO NAŠ PORTAL – Podržite nas donacijom za kavu 🙂
