Politika koja gleda u budućnost dogodila se u Puli kada su predsjednik RH Ivo Josipović i predsjednik Republike Italije Giorgio Napolitano simbolično posadili maslinu koja simbolizira mir, čistoću i snagu. Simbolična ali snažna poruka zajedništva i pogleda u budućnost.
Jer 20. stoljeće u Istri bilo je ispunjeno stradavanjem i dvama velikim egzodusima stanovništva.
Prvo iseljavanje događa se nakon Prvog svjetskog rata i okupacije Krasa, Istre, Rijeke, Zadra i otoka od strane Kraljevine Italije.
Italija internira 2000 Hrvata i Slovenaca, kreću zatvaranja hrvatskih i slovenskih škola, spaljuju se narodni (hrvatski i slovenski) domovi, kao što je bio slučaj u mom rodnom gradu, u Puli. Dolaskom fašista na vlast 1922. zabranjuje se upotreba hrvatskog i slovenskog jezika kako na sudovima, u javnoj upravi tako i u bilo kakvoj komunikaciji. Strogo se zabranjuje tiskanje novina i knjiga na hrvatskom i slovenskom jeziku, zabranjuju se hrvatska i slovenska imena, a postojeća se mijenjaju u talijanska a to se naziva „promjena imena koja vrijeđaju javnu sigurnost, narodni i religiozni osjećaj“. Sva ta zbivanja bila su dijelom mnogo šireg koncepta kojeg najprije provodi takozvana socijalno građansko-liberalna talijanska vlast, a ubrzo i fašistička još gore i surovije s glavnim ciljem
„rješavanja“ slavenskog pitanja što je eufemizam za potiskivanje pa i radikalnu eliminaciju hrvatske i slovenske većine. To sve za posljedicu ima egzodus između 80 i 130 tisuća Hrvata i Slovenaca, od kojih prema Žerjaviću čak 53 000 Hrvata iz tadašnje Julijske Venecije .
Sve je ovo dovelo do prvih antifašističkih ustanaka u Europi i to u Istri na Proštini i u Labinu.
Sve je to dovelo do snažnog partizanskog i antifašističkog pokreta u kojem je sudjelovalo 28 000 Istrijana od kojih je čak 6000 poginulo u borbama, uz 5000 ubijenih civila i čak 21000 odvedenih Istrijana u fašističke i nacističke logore. Talijanski fašizam u Istri ne nestaje s kapitulacijom Italije 1943. Naime, Istra ima novog gospodara: njemački nacizam koji u okviru novoformirane Mussolinijeve marionetske Talijanske socijalne republike nastavlja terorizirati Istrijane, neovisno je li riječ o Hrvatima, Talijanima ili Slovencima još dvije godine do konačnog sloma i oslobođenja.
Nama, Istrijanima slobodu nitko nije darovao, mi smo se za nju izborili!
No, povijest ne zanima talijansku premijerku Giorgiu Meloni koja ju zaboravlja i iskrivljuje držeći vatrene govore koristeći pritom drugi veliki bolni egzodus u kojem je u godinama nakon rata otišlo preko 200 000 stanovnika Krasa, Istre, Rijeke i Dalmacije koji su optirali za Italiju. Stotine su 1943 i 1945 završile u jamama ili fojbama.
Na žalost bez suda! Svaki zločin treba osuditi i on se ničim ne može opravdati!
Ali Meloni namjerno prešućuje da rat nije počeo u 1945. i niti jednom riječju ne osuđuje dvadeset i pet godina talijanskog fašizma i njegovog terora u pokušaju kulturne, javne pa i fizičke eliminacije Hrvata i Slovenaca s prostora Krasa, Istre, Rijeke, Zadra i otoka. Ne osuđuje jer je politički izrasla iz post fašističkog habitusa te bi osudom fašizma, osudila svoj politički životopis.
I kakva je to poruka za desetke tisuća Talijana koji su danas hrvatski i slovenski državljani, koji žive na svojoj djedovini i s kojima već desetljećima gradimo život poštujući se uzajamnim življenjem i njegovanjem nacionalnih, kulturnih, obrazovnih i društvenih prava poput svakog drugog državljanina Republike Hrvatske.
Meloni je neki dan u Bazovici rekla citiram: “Kako bi ostali Talijanima, odlučili su napustiti sve: kuće, imanja, zemlju“. Da li bi po njoj značilo da oni koji su ostali u Istri nisu „pravi“ ili nisu „dovoljno Talijani“?
Proteklog tjedna obilježena je 80-ta godišnjica pogibije Giuseppea Pina Budicina, narodnog heroja, sudionika skupa u Pazinu gdje su donesene odluke o sjedinjenju Istre s maticom zemljom Hrvatskom, delegata ZAVNOH-a, organizatora otpora istarskih Talijana prema fašizmu i nacizmu te neumornog zagovornika zajedničkog života Talijana i Hrvata u Istri. Poginuo je uz još jednog talijanskog antifašista Augusta Ferrija. Lino Mariani, Antonio Salgari i Mario Lussi ubijeni su 3. siječnja 1947., dok je Pula još bila pod angloameričkom upravom. Ubili su ih „baculi neri“ – crni žohari, kako su Puležani zvali tadašnju gradsku policiju (naslijeđenu iz doba fašizma). Ubijeni su radnici pokušali spriječiti talijanske vlasnike da iz mlina odnesu strojeve u Italiju. To se događalo za vrijeme odlaska velikog broja stanovnika za Italiju. I njih trojica su bili Talijani, ali nisu htjeli dopustiti da se vrijedni strojevi odnesu
iz njihove Pule za Italiju.
Nikoga od ove petorice, a ima ih na stotine, jer je na stotine istarskih Talijana antifašista 1944. je na stanciji Bembo pored Rovinja formiralo talijanski partizanski bataljon Pino Budicin kroz kojeg je prošlo više od tisuću boraca, a poginulo ih je više od dvjesto. Meloni nije spomenula nikoga od tih Talijana i nikada neće! Oni se ne uklapaju u njenu crno-bijelu sliku, na prejednostavnu formu u kojoj su na jednoj strani Talijani a na drugoj Hrvati i Slovenci , svi iz istog područja od Gorice do Rijeke i otoka.
Trebamo li se čuditi tome? Ne, jer ako pogledamo tko joj je pravio društvo u subotu, 10. veljače u Bazovici vidjet ćemo da je tu bio i gospodin Antonio Tajani ministar vanjskih poslova Republike Italije. Gospodin koji je na istom mjestu u Bazovici pored Trsta prije 5 godina, tada u svojstvu Predsjednika Europskog parlamenta, veselo uzvikivao citiram: „Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjeli esuli, živjele vrijednosti naše domovine“.
Ono što me brine, ne samo kao saborskog zastupnika iz Istre, nego kao Istrijana i Puležana, da na ove gore navedene: opasne, zapaljive i revizionističke izjave i govor premijerke Meloni nitko od hrvatskih institucija nije reagirao.
Ovakve izjave treba glasno i nedvosmisleno osuditi zbog svih naših nonića, naših predaka koji su branili Istru od fašizma i nacizma, ali i zbog naše djece i njihove budućnosti. Očigledno bujaju iredentističke misli talijanske premijerke Meloni koja se nikad nije ogradila od izjava da Istru i Rijeku treba vratiti Italiji.
Ja ću zavrišti moje današnje izlaganje s početnim rečenicama Proglasa Istarskom narodu iz Pazinskih odluka iz rujna 1943. čiju smo osamdesetu godišnjicu proslavili prošlog rujna u Pazinu gdje je bio i premijer Plenković. Citiram: „Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je
svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.“
Marin Lerotić
Nezavisni saborski zastupnik
AKO VAM SE SVIDIO NAŠ PORTAL – Podržite nas donacijom za kavu 🙂
AKO VAM SE SVIDIO NAŠ PORTAL – Podržite nas donacijom za kavu 🙂
