TREĆA DOB
Ovdje nije važna nacionalnost, u Vodnjanu smo svi mišani i svi se poznamo i svi se razumijemo, kaže Božo Vrtačić dok igra karte s Josipom Kovačićem. U ugodnoj atmosferi uz partije šaha i karata teku ćakule, padnu šale, nitko ne zamjera i sitna podbadanja jer ona su samo povod za novu dozu viceva * Tu nema politike. Mi i vičemo i svađamo se, ali sve fini na ovoj šahovskoj ploči, priča Anton Ferlin
I vičemo i tučemo! Vičemo zbog ovih što slabije čuju, a tučemo samo za kartu u trešeti, šale se vodnjanski penzioneri koje u kišno prijepodne zatječem u Dnevnom centru za starije osobe “Angelo Cecon”, u Trgovačkoj ulici broj 19. Mala je to i mirna oaza za umirovljenike, gdje već godinama, ujutro od 9 do 12, popodne od 17 do 20 sati, krate dane uz partiju šaha, karata i pikada, uz dnevne novine i razgovore na raznim jezicima i dijalektima.
– Ovdje nije važna nacionalnost, u Vodnjanu smo svi mišani, svi se poznamo i svi se razumijemo, kaže Božo Vrtačić dok igra karte s Josipom Kovačićem.
Dnevno centrom prođe oko 25 osoba
U ugodnoj atmosferi uz partije teku neobavezne ćakule, padnu šale na hrvatskom, talijanskom, čakavskom dijalektu… I nitko ne zamjera čak ni sitna podbadanja jer ona su samo povod za novu dozu viceva.
U susjednoj prostoriji, gdje iskusne šahiste uvijek čekaju spremne tri ploče, poznati vodnjanski antifašist Anton Ferlin upravo je na ploči dobio Svetu Bošnjakovića.
– A ki bi pobijedija? Ja san pobijedija, odgovara nam na pitanje vrsni šahist drug Ferlin, kako ga većina zove, posebno nakon što je Elvis Lenić snimio istoimeni dokumentarac o njemu.
– Tu nema politike. Mi i vičemo i svađamo se, ali sve fini na ovoj šahovskoj ploči, priča nam Ferlin.
Luciano Marini, predsjednik vodnjanske podružnice Sindikata umirovljenika Hrvatske, kaže nam da dnevno kroz Centar prođe i 25 osoba, navečer ih bude više nego ujutro. Dnevni centar financijski pokriva Grad Vodnjan, a koliko može i SUH čija podružnica ima 550 članova, uključujući i Peroj i Galižanu.
– Ovaj smo prostor dobili od Grada Vodnjana, otvoren je 2011. godine. Tu je nekada bio Končar (Darko, op. n.), njegov Kermas, a pustio nam je i namještaj. Do lani mu je dolazila i pošta na ovu adresu, priča nam Marini, čija je supruga Mirella voditeljica Centra. Nije ovo mjesto rezervirano samo za društvene igre, odvijaju se tu i umjetničke radionice, predavanja, akcije besplatnog mjerenja tlaka i šećera u krvi… Lijepo uređen prostor, funkcionalan i dobro opremljen, otvoren je svim zainteresiranima, no iz ostalih mjesta Vodnjanštine slabo dolaze. I ne znaju, pritom, što gube.
Priča se o ulikama i o brajdama
– Tu je lipo. Kad pada kiša dođeš tu da ti prođe dan. Kad je ljeto, ako se gre u ulike ili na more, onda nas je manje. Ujutro i popodne tu nam prolaze dani i bolje da smo tu nego u gostioni, za to nemamo šolde. Tu se čuju tračevi, priče, ki je umra, ki je živ, ki je ima sudar… Priča se o ulikama, o vinogradu, kako prodati vino i ulje. Da, istina je, sve je teže prodati ulje, morat će sniziti cijene s obzirom na naš standard, priča nam Božo Vrtačić.
Neko na spomen ulja u kartaškoj sali dobacuje da u Vodnjanu ne može kupiti jednu litru maslinovog ulja (?!). Na provokaciju odmah se trza društvo za stolom i uglas odgovara: “Kako ne moreš, ma ča pričaš?”.
– Ma ne morem nabaviti jednu litru dobrega uja, inzistira “provokator” i smiješeći se napušta prostoriju. Bombu je bacio i bar nakratko poremetio rutinu igrača. Ne može se ne primijetiti da među njima nema žena, barem ne u jutarnjim satima.
– A prije su dolazile, igrale bi s nama na karte. Sada su došle stare, više ne mogu, neku boli glava, neku noge, priča jedan od umirovljenika. Istina je vjerojatno u tome da žene kod kuće već spremaju ručak za supružnike koji ogladne nakon partija škope ili scope.
– Vidiš kako mi tu crnčimo po par sati. To je mukotrpni rad, šali se Josip Kovačić između dviju baža. Vidi pritom i da se novinar muči dok nastoji pratiti ovu igru bitno drukčiju i od briškule i od trešete.
– Kaval ti je na primjer 9, fant je 8, uvijek zbrajaš, moraš uzeti 15. Punat ti je i preko pet dinari, objašnjava brzo Kovačić, ali i dalje zvuči komplicirano. Zato smo se kao mlađi ipak držali chi fa mena. Igraju li škopu danas još samo u Vodnjanu?
– Ne, igra se svugdje, ali oni drugačije broje od nas. Kod ostalih uvijek uzima karta, osmica uzme osmicu, rel uzme rela, objašnjavaju Vodnjanci, a da bi novinaru olakšali praćenje, ipak prelaze na briškulu u parove.
Zvjezdan Strahinja / Glas Istre
AKO VAM SE SVIDIO NAŠ PORTAL – Podržite nas donacijom za kavu 🙂
