Ilustracija
Zastaneš ponekad, zavrtiš film unatrag i pojave se stare slike, neka davna sjećanja, probudi se, ta neka divna, daleka uspomena… I vrtiš tako zbivanja, kroz njih vraćaš vrijeme, srećeš neke ljude davno zaboravljene i pitaš se… da, pitaš se kuda su otišli ti dani, gdje su nestali svi oni ljudi nasmijani, zar se život sveo samo na usputni, hladni pozdrav, zar više nemamo vremena, kao nekad jedni drugima podariti osmijeh, u prolazu upitati za zdravlje, kada smo to i gdje, izgubili ono nešto ljudsko, ono nešto što nas je činilo posebnima…
Ne prepoznajemo više svoje rođake, a kamo li prve komšije, srećemo ljude sa kojima smo dijelili i dobro i zlo, ali ne znamo tko su oni sada, niti smo sigurni da smo ih poznavali nekada… a sve je još uvijek tu, negdje duboko u nama, ali spava, jer eto, tako nam je lakše prolazit kroz vrijeme.
Ali, ima tu još i onih, što u krajičku duše čuvaju sve uspomene, pa ih probude s vremena na vrijeme, samo da se podsjete da još u sebi ljudskosti imaju…
Zastaneš tako, zavrtiš film unatrag i shvatiš da nije lako, ali ipak, da živiš nastavljaš…
@utor: Dušica U. M.
AKO VAM SE SVIDIO NAŠ PORTAL – Podržite nas donacijom za kavu 🙂
