U tišini polumračne sobe
sjedim slušam noć kako plače
kao da je duša moja
sa one strane prozora
gleda me i kaže
ja ne mogu ovako dalje…
Ne mogu kroz tugu živjeti
ne mogu se u mraku kriti
trgni se idemo
duša mi viče
evo i zora već sviče
okrenimo se novom danu
nađimo u njemu nadu
da u životu može
biti lijepo
molim te ne predaji se
svojoj tuzi slijepo…
Noć napokon prestaje da plače
osjećam se pred zoru jače
grlim dušu svoju
i govorim joj
evo pristajem na igru tvoju
krenimo kroz život dalje
uz puno nade i volje
da kroz život ne idem slijepa
vodi me dušo moja lijepa….
@utor: Dušica U. M.